Proaktivna i obrambena samoregulacija učenja

Prema novom modelu proaktivne i obrambene samoregulacije učenja je treće poglavlje iz knjige ''Motivacija i strategije samoregulacije učenja: teorija, mjerenje i primjena'' D. Lončarića( Rijeka: Učiteljski fakultet u Rijeci, 2014).

Ono donosi pregled novih modela proaktivne i obrambene samoregulacije učenja, koja je od velike važnosti u procesu učenja.  Prikazana su istraživanja provedena u svrhu boljeg shvaćanja samoregulacije učenja, kao i nove teorije koje bi mogle biti vrlo korisne u praksi.

Samoregulirano učenje je samousmjeravajući proces kojim učenici transformiraju svoje mentalne sposobnosti u vještine učenja.

Želimo li znati koju adaptivnu funkciju ima neko ponašanje, moramo znati koji mu je cilj. Gledano iz perspektive učenja, pretpostavlja se učenici žele razviti svoja znanja i vještine i/ili se  zaštititi  od negativnih posljedica iskazivanja neznanja/lošeg uspjeha.

Usmjerenost na promociju i i prevenciju:
Samoregulacija različito djeluje kada su u pitanju potrebe opskrbe i sigurnosti. Regulacija koja se odnosi na opskrbu aktivira usmjerenost na promociju (regulacijsko stanje koje se odnosi na napredak, i postignuće).  Osobe čija se regulacija odnosi na opskrbu preferiraju uporabu sredstava povezanih sa žudnjom(težnja za napredovanjem, aspiraciji i postignućima) i osjetljive su na odsutsvo ili prisustvo pozitivnih ishoda.

  Regulacija koja se odnosi na sigurnost aktivira usmjerenje na prevenciju (regulacijsko stanje koje se odnosi na obaveze, sigurnost i odgovornost), i osjetljive su na odsutsvo ili prisustvo negativnih ishoda. Preferiraju uporabu sredstava povezanih s opreznošću(težnja za zaštitom, sigurnošćui i odgovornošću)

Obrasci učenja i dobrobiti:
Postoje dvije grupe učenika koje pokazuju različite obrasce ponašanja. Grupa učenika koji su  usmjereni na bespomoćnost ("helpless group") i grupa učenika usmjerenih na ovladavanje znanjima i vještinama ("mastery group"). 
Učenici usmjereni na bespomoćnost  nakon doživljaja neuspjeha izražavaju negativne emocije i  neuspjeh prirodavati nedostatku sposobnosti i nerazvijenim vještinama. Neuspjeh će nastojati kompenzirati isticanjem svojih sposobnosti u ostalim područjima. Učenici usmjereni na savladavanje vještina i kompetencija nakon neuspjeha pokazuju  entuzijazam, više su se uključuju u postupak rješavanja zadatka i povećavaju trud. Pokazuju pažljivije planiranje, nadgledanje, motivacijsku kontrolu i zadržavaju  pozitivan stav prema zadatku.

 Kako bi svrha obrazaca bila jasna, važno je razumijeti osobno značenje koje učenici pridaju akademskim događajima. Iz tog razloga važno je znati koja je učenikova primarna(procjenjujemo je li situacija neutralna ili prijeteća za našu dobrobit) i sekundarna procjena(procjenjujemo što nam je potrebno kako bismo se suočili sa situacijom i ustanovili možemo li se nositi sa situacijom u postojećim uvjetima). Pretpostavlja se da učenici imaju dva osnovna prioriteta. Žele proširiti svoja znanja i vještine kako bi povećali vlastite resurse, i žele zadržati dostupne resurse i spriječiti gubitak i smanjenje dobrobiti. Učenici uče na prilagodljiv način kada su pronašli ravnotežu između dva puta procesiranja i osnovnih prioriteta. 

Obrazovni sustav usmjerava učenike na iskazivanje sposobnosti, usporedbu s drugima i naglašava vanjsko vrednovanje znanja i postignuća. Zbog tih ograničenja, mnogi učenici rađe štite vlastiti ego i trenutnu dobrobit nego što ulažu napor u razvoj kompetencija koje imaju mnoge dobrobiti za njih.

Model proaktivne i obrambene samoregulacije:

Model sadrži komponente kognitivnih i motivacijskih uvjerenja, s time da su kognitivna znanja  izostavljena jer su specifična za pojedine domene samoregulacije. Od motivacijskih uvjerenja u modelu su zastupljene ciljne orijentacije, anksioznost kao učestala i najistraženija emocionalna reakcija u kontekstu obrazovanja i osjećaj samoefikasnosti.

Proaktivni i obrambeni obrasci pokrivaju većinu, ali ne i cjelokupno ponašanje samoregulacije učenja u različitim akademskim situacijama. Njima nije obuhvaćena skupina učenika koja je uslijed učestalih neuspjeha i negativnih vrednovanja odustala i od proaktivne samoregulacije i od zaštitničkog djelovanja obrambene samoregulacije.  S obzirom da oni nisu motivirani uložiti trud u samoregulaciju ili biraju situacije u kojima se potvrđuju njihove negativne self-sheme treći obrazac mogao bi se zvati depresivnim obrascem samoregulacije i naučene bespomoćnosti.

Samoregulacija učenja jedna je od važnijih ''novosti'' kojoj bi se svaki moderni sustav obrazovanja trebao okrenuti. Osim što olakšava posao učiteljima, učenici se uče samostalnom učenju i kritičkom razmišljanju. Razvijaju mnoge kompetencije poput organizacije posla i vremena, samokritičnosti i samoprocjene. S time steču kompetencije koje će im kasnije u životu biti od presudne važnosti. 

Izvor: https://bib.irb.hr/datoteka/791889.Loncaric_Motivacija_Samoregulacija_Ucenje_e_knjiga_3.pdf

Smatrate li samoregulativno učenje korisnim i zašto?

 Mislite li da bi rezultati u obrazovanju bili bolji kada bi se koristile metode samoregulativnog učenja? 

Smatrate li da je djecu potrebno više educirati po pitanju toga? Koristite li Vi samoregulativno učenje?

Suradnja obitelji i škole u kontekstu reprodukcije društvenih nejednakosti

Znanstveni rad ''Zainteresirani roditelji uvijek nađu vremena za dolazak u školu! Suradnja obitelj i škole u kontekstu reprodukcije društvenih nejednakosti.'' objavljen je u  časopisu za opća društvena pitanja ''Društvena istraživanja'',  u srpnju 2016.godine te govori o problematici i ulozi obitelji u sustavu obrazovanja.  

Važnost suradnje obitelji i škole

Posljednjih godina se posebno ističe važnost suradnje učitelja i roditelja u odgojno-obrazovnom procesu, ali i sama uključenost roditelja u taj proces. Istraživanja pokazuju da obitelj ima ključnu ulogu u poticanju učenikova uspjeha , te da je svaki pokušaj unapređenja djetetovih rezultata učinkovitiji kada su obitelji aktivno uključene u taj proces. Ipak, pri utjecaju na djetetov akademski uspjeh  prednost ima suptilna roditeljska uključenost (stil odgoja i očekivanja uspjeha) nego fizička pristutnost u školi.
Zašto su određeni roditelju uključeni u obrazovanje u većoj mjeri, a drugi u manjoj, i koji su razlozi toga?
Koje su razlike između uključenosti, i zašto one postoje? 

Pojam suradnja obitelji i škole obuhvaća razmjenjivanje informacija/iskustava između članova obitelji i profesionalaca, te uključenost članova obitelju u djetetove školske i izvanškolske aktivnosti.

Iako je škola shvaćena kao insitucija koja svima pruža jednake mogućnosti, neke društvene skupine trajno su priviligirane na štetu drugih. Kulturni kapital(jezična kompetentnost,stil odjevanja,ponašanje i socijalizacija) postavljen je kao najvažniji preduvjet obrazovnog uspjeha, te  je upravo on glavni razlog nejednakosti. Upravo je i kulturni kapital jedan od razloga nejednake uključenosti roditelja u obrazovanje.

Najčešći razlozi nejednake uključenosti roditelja:
1. Kulturni kapital

2. Vlastita negativna iskustva u obrazovanju
3. Stupanj obrazovanja roditelja
4. Različite ekonomske i vremenske mogućnosti roditelja

Roditelji srednje klase odgoju pristupaju na način da uključuju djecu u brojne aktivnosti, pridaju pažnju komunikaciji i razvoju rasuđivanja te preferiraju razgovor kao glavnu disciplinsku tehniku. Svoju ulogu u djetetovu školovanju vide u nadgledanju i interveniranju te se smatraju jednako kompetentnima kao i nastavnici.

Radnička klasa odgoj promatra kao prirodni razvoj i vjeruje da sve dok djetetu osiguravaju ljubav, hranu i sigurnost, ono će napredovati,  smatraju da u obrazovanju najviše pomažu predajući odgovornost za obrazovanje djeteta stručnjacima.

Obje skupine roditelja(radnička i srednja klasa) smatraju da su uključene u obrazovanje svoje djece u skladu svoje percepcije, no zašto društvo to ne vrednuje  jednako?
U povlašteni položaj stavljeni su roditelji koji zbog svog ekonomskog, kulturnog i socijalnog kapitala mogu odgovoriti na postavljene zahtjeve suradnje, dok su upravo oni kojima je suradnja najpotrebnija diskriminirani(nezaposleni,siromašni, neobrazovani, pripadnici manjina, itd.)

Smatram da suradnja roditelja i škole ima veliku važnost na razini svakog pojedinog djeteta, ali i škole. Društveno nametnuti preduvjeti uspjeha stvorili su velike nejednakosti u obrazovanju, pa i u samoj uključenosti roditelja u obrazovanje djece.  Učitelji(i budući učitelji) trebali bi poticati suradnju na više razina, te putem raznih aktivnosti i projekata uključiti sve roditelje u taj proces.
Sigurna sam da bi odgovarajuće aktivnosti u kojima bi se pronašao svaki roditelj utjecale na sveukupnu uključenost roditelja koji prije nisu težili suradnji. Moguće je organizirati zajedničke izlete u prirodu, tematske dane, eko projekte, sportske dane i slično. Ipak, najvažnije je imati razumijevanja i stvari gledati iz perspektive pojedinog roditelja. Jer manjak suradnje, nužno ne znači manjak brige za dijete.

Literatura: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=238553

Smatrate li da je suradnja roditelja i škole važna, i zašto?
Koji su razlozi nejednake uključenosti roditelja u obrazovanje?
  Smatrate li da je s određenim roditeljima lakše sruađivati?

Odnos elektroničkog nasilja, samopoštovanja i roditeljskih čimbenika kod adolescenata

Razna istraživanja i teorije povezuju uključenost djece i mladih u nasilna ponašanja s različitim osobinama i kontekstualnim čimbenicima. Ipak najveći utjecaj imaju psihološke i biološke osobine,  okolina i interakcija. Promatrajući vršnjačko nasilje na taj način mnogi su autori nastojali ispitati u kojoj mjeri osobne karakteristike djeteta, samopoštovanje, obiteljsko i školsko okruženje te vršnjačka interakcija to potiču.

Samopoštovanje i elektroničko nasilje
 Vršnjački odnosi značajni su za razvoj samopoštovanja kod djece i adolescenata. Pozitivni odnosi s vršnjacima kao posljedicu su imali visoko samopoštovanje u djetinjstvu i adolescenciji, dok se iskustvo doživljavanja vršnjačkog nasilja pokazalo povezanim s niskim samopoštovanjem.
Istraživanja usmjerena na povezanost činjenja tradicionalnog nasilja i samopoštovanja se ne podudaraju. Pojedine studije navode povišeno samopoštovanje počinitelja nasilja, dok druge ističu da je ono niže u odnosu na vršnjake. Istraživanja usmjerena na tu pojavu u električnom nasilju upućuju na niže samopoštovanje žrtava elektroničkog nasilja u odnosu na njihove vršnjake koji ne čine nasilje, te one koja istovremeno čine i doživljavaju elektroničko nasilje.

Roditeljski čimbenici i elektroničko nasilje
U ovom radu roditeljstvo je promatrano kroz emocionalnost i kontrolu .
Emocionalnost se pritom definira dimenzija roditeljskog ponašanja koja se odnosi na emocije prisutne u interakciji s djetetom. S druge strane, roditeljska kontrola manifestira se na ponašajnom i psihološkom planu.  Prema istraživanjima djeca i mladi koji dolaze iz obitelji u kojima nedostaje emocionalnosti i uključenosti roditelja skloni su vršnjačkom nasilju. Naglašena psihološka kontrola guši dijete , te upravo takva djeca često postaju žrtve nasilja , dok je emocionalnost roditelja negativno povezana s doživljavanjem nasilja.

U provedenom istraživanju je cilj bio ispitati pojavnost doživljavanja i činjenja elektroničkog nasilja na uzorku adolescenata u Hrvatskoj i  utvrditi utjecaj samopoštovanja, roditeljske topline i kontrole tome.  Pri tome su kontrolirane varijable spola, školskog uspjeha i frekvencije korištenja interneta, a pitanja su bila vezana uz samopoštovanje i percepciju obiteljskih odnosa. Istraživanje je potvrdilo da samopoštovanje i roditeljska kontrola imaju utjecaj na predviđanje doživljavanja električnog nasilja, dok na učestalost vršenja električnog nasilja utječe roditeljska kontrola. Adolescenti koji su imali veću razinu roditeljske kontrole,  češće su bili mete i počinitelji elektroničkog nasilja, dok su djeca izloženija vršnjačkom nasilju imala niže samopoštovanje.

Smatram da je vršnjačko nasilje veliki problem današnjice o kojem se malo govori. Nakon razvoja tehnologije i ono se proširilo, te su danas skoro svi bili ili počinitelji ili žrtve vršnjačkog nasilja. Mislim da sam problem leži u odgoju djece, te da prvenstveno treba razvijati njihove socijalne kompetencije, samopoštovanje, poštivanje drugih i prihvaćanje različitosti. 

Naravno, u tome moraju sudjelovati obitelj, okolina i odgojne-obrazovne ustanove. 

Što po vama utječe na razvoj vršnjačkog nasilja? Zašto nasilnik postaje nasilnik? Na koji način spriječiti ili smanjiti vršnjačko nasilje?

Izvor:http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=250434

Samopoštovanje u adolescenciji

Pojam o sebi i samopoštovanje

Između svih sastavnica koje čine i utječu na ličnost u posljednje se vrijeme ističe sastavnica načina na koji pojedinac doživljava sebe, u suvremenoj psihologiji poznata kao ''pojam o sebi ''( self-koncept, samopoimanje). Samopoimanje označava skup svih važnih informacija, stavova i vjerovanja koje osoba ima o sebi, te je ono podložno promjenama koja ovise o novim iskustvima, mišljenjima drugih ljudi, itd. Samopoštovanje je deskriptivna komponenta pojma o sebi, te se sve više ističe važnost samopoštovanja u životu pojedinca. Koncept samopoštovanja često je tema  knjiga o samopomoći koje postaje sve popularnije. Vrednovanje sebe usko je povezano sa mnogim sastavnicama u životu, između ostalog i sa uspjehom. Glavni uzroci uspjeha ili neuspjeha upravo leže u tome vrednuje li pojedinac sebe pozitivno ili negativno.

Prema istraživanjima veliki broj adolescenata ima nisko samopouzdanje što dovodi do raznih problema poput anoreksije, depresije, samoozljeđivanja i slično. Isto tako, istraživanja su dokazala da djevojke u adolescenciji imaju nižu razinu samopoštovanja od mladića, prvenstveno jer su im nametnuti nerealni prikazi manekenki i modela zbog čega osjećaju pritisak oko svog izgleda. Isto tako, adolescenti višeg socioekonomskog statusa imaju višu razinu samopouzdanja zbog kvalitetnijeg obrazovanja i raznih mogućnosti koje imaju zbog svog financijskog stanja čime se povećava njihovo samopouzdanje.  Osjećaj sposobnosti(kompetencije) također je važna sastavnica  samopoštovanja. Roditelji  često naglašavaju akademske sposobnosti, a vršnjaci vrednuju socijalne kompetencije i fizički izgled. Neuspjeh u tim područjima može negativno utjecati na mišljenje adolescenata o sebi, posebice u onome što adolescent smatra važnim. Učestalo kritiziranje može naštetiti samopoštovanju djece i adolescenata.

Kako pospješiti samopoštovanje adolescenata?

U posljednje vrijeme se ističe važnost samopoštovanja od malih nogu te se uvode razne metode kojima bi se razvilo samopoštovanje kod mladih. Te metode usmjerene su na individualan rad s učenicima na realističnoj procjeni mogućnosti te identificiranju glavnih uzroka niskog samopoštovanja, kao i područja koja su im najvažnija. Vrlo su važne pohvale opisnog karaktera, osobina ličnosti djeteta.  Važno je potaknuti razgovor o zdravom, te ih poticati na pozitivno vrednovanje svoga tijela i sagledavanje sebe kao cjeline. Poticanje adolescenata u interesima i hobijima  vrlo je važno. Umjesto naglašavanja samo jednog aspekta u kojemu se mogu ostvariti, potrebno je ukazati na mnoge postojeće mogućnosti. U radu s onima niskog samopoštovanja, važno je ohrabriti mlade da se suoče s problematičnim i teškim situacijama. Najvažnije je pri tome zapamtiti kako se do poboljšanja slike o sebi, odnosno više razine samopoštovanja ne može doći isključivo razgovorom. Mladima treba pružiti priliku da iskažu svoje talente i mogućnosti, budu uspješni u području koje smatraju važnim, kao i pokazati im da se njihov uspjeh prepoznaje

i cijeni. Na taj način razviti će pozitivnije mišljenje o sebi te se lakše nositi s mogućim neuspjesima u adolescenciji, ali i kasnijem životu.

 Željeli mi to ili ne, mišljenje drugih ljudi utječe na način na koji poimamo sebe. Ipak, trebamo težiti da nam vlastito mišljenje bude najvažnije.  Potrebno je stalno raditi na sebi, i tim radom iznova postajati bolja verzija sebe, te uzimati bolju verziju sebe kao uzor kojem težimo. Smatram da je samopoštovanje tabu tema, prvenstveno jer ljudi ne vole razgovarati o vrednovanju samoga sebe. Ukoliko sebe vrednuju ''visoko'' društva će ih etikirati kao umišljene osobe, a ukoliko imaju nisku razinu samopoštovanja ljudi će ih žaliti. Na moje samopoštovanje utjecale su određene knjige koje su mi pomogle da  istaknem svoje mnoge vrline, te radim na svojim mana. Način na koji vidimo sebe i na koji vidimo svijet oko sebe može nam odrediti život. Ukoliko imamo negativno mišljenje o sebi, vjerojatno će nam se i u životu događati negativne situacije. Pozitivnim vrednovanjem sebe otvaraju nam se vrata nekog drugog svijeta, i svijet prepun mogućnosti. Što je najgore što nam se može dogoditi? Imamo jedan život, zašto ga ne iskoristiti?

Smatrate li da se dovoljno govori o tematici samopoštovanja?  Što utječe na vaše samopouzdanje? Smatrate li da je važno razvijati samopoštovanje kod adolescenata?

Izvor:http://www.istrazime.com/psihologija-licnosti/samopostovanje-u-adolescenciji/